Evo i mojeg viđenja regate.
Mi smo krenuli iz Dunavca u Novom Sadu, 30-tak minuta nakon što su krenuli komandni brod i katamaran sa političarima i novinarima. Ja sam se malo bojala tog masovnog izlaska iz marine, puno brodova odjednom, ali je sve prošlo i više nego opušteno.
Taj opušteni ritam je pratio celu regatu. Čak i u situacijama u prevodnicama, koje bi izazvale ozbiljne incidente da su vozači kola u pitanju i koje su se posle danima prepričavale, nije bilo nervoze ni vikanja. Ljudi bi, kada vide da je neko napravio glupost ili se spetljao, obratili samo malo više pažnje i pomogli „problematičnom“ brodu da se namesti i uveže. A dešavalo se i da se neko napije i da je tvrdoglav i sto čuda.
Ujutro se kretalo oko 9, kad ko popije kafu i plovilo se oko 30-tak km. Pri dolasku na krajnje odredište za taj dan smo se vezivali gde ima mesta, nekada pored poznatih, a nekad pored potpunih stranaca koji bi najčešće odmah pomagali oko vezivanja i postajali drugari na vodi.
Tokom plovidbe se stajalo na proširenjima i trianglima radi kupanja ili samo odmora i kafe. Bitno je bilo da se stigne na odredište u dogovorenom vremenskom okviru jer su nam domaćini skoro u svim mestima kuvali ručak. U Bezdanu smo umesto ručka dobili svežeg očišćenog šarana pa je organizovano takmičenje u kuvanju riblje čorbe. Pošto mi nismo imali kotlić, a ni potreban prateći materijal, udružili smo se sa Calyposo-m pa smo pekli ribu.
U nekim mestima smo imali organizovane turističke obilaske. Ruski Krstur smo npr. obilazili više od 2 sata i tako se sjajno zabavili.
I tako dan po dan, pivo po pivo, preplovismo 300km, što kanalom što Dunavom,
Upoznali smo neke nove ljude, odmorili se, umorili se i obećali da ćemo ići i dogodine, ako nas nešto ne spreči.
